Za gorama rifejskim, negdje sjeverno od Ponta,
u zemljama mirnim i vedrim, gdje vetrova nema, niti strasti,
od pohlepnih ukrivena svijetlom maglom horizonta,
sela se nahode od davnina blaženih ljudi.
Besmrtni oni nisu, nego blistava oka,
niti su poput nas, iznureni koji smo olujom,
ti ljudi što uvijek predaju se čistim užicima,
i hrane se samo cvijećem i svježom rosom.
Zašto li je samo njima dopuštena žarka slava,
spokojstvo zaliva, u kome nema pjene valu,
zašto li neznan im je naših muka ukus otrova,
čiju tajnu ni najmudriji među nama spoznali nisu.
Besmrtni nisu oni, ti ljudi, kao i među nama — drugi ,
nego previše vijekova predati takvom bivstvu,
i kad nasitivši se života, bace u vode morske oni,
nose tako u dubinu najskriveniju tajnu svoju.
Sa ruskog do Hiperboreje na stihovima Baljmonta dojezdio Radomir D. Mitrić
